18.02.2011
Na žalost, zaključuje razočarana profesorica, praksa pokazuje da se te vrijednosti u hrvatskom društvu najmanje cijene i da su, za napredak i zavidno radno mjesto, puno važnije – veze, novac i politička podobnost.Svoju ispriku, objavljenu još prije dvije godine u Školskim novinama, a medijski ponovo aktualzirinu ovih dana, profesorica Benček ponovila je i za Radio Slobodna Europa:
„Mojoj djeci, mojim unucima i svim mojim đacima, javno se ispričavam, jer sam im uvijek govorila da je znanje najveće bogatstvo! Znanje je blago, govorila sam u razredu punih 33 godine, znanje je imovina, znanje je ono što uvijek sa sobom nosiš, jer i kuća može izgorjeti i brod i auto, ali kud god ti otišao, u Singapore, na Sjeverni pol ili Ameriku ti u sebi nosiš svoje znanje i kućni odgoj.“
Što je zagrebačku profesoricu Ankicu Benček, koja sa završetkom ove školske godine odlazi u mirovinu, natjeralo na tu gorku i ironičnu javnu ispriku?„Ogorčena sam zbog svega ovoga što se okolo dešava, a najviše od svega me smeta – bahatost, sirovost, licemjerje i nemoć da se odupremo takvom ponašanju. Umreženi su novcem ‘ti meni, ja tebi’ i pojedinac ne može ništa. Ja sam prije nekoliko godina napisala jednu stručnu knjigu, tri godine sam je pisala. Već na početku me jedan pametan čovjek, doktor znanosti, upitao ‘tko stoji iza tebe’? Ma, nitko, odgovorila sam, i knjiga nije izašla.“Nikad, kaže, nije propuštala uz matematiku učiti djecu i istinskim vrijednostima:„Biti pošten, ne tražiti 5, a znaš za 2, cijeniti druge ljude, a ne zato što si ti Hrvat, što si katolik, misliti da si vredniji od drugih, a takvo mišljenje je prevladavalo. Ne smijes cijeniti ljude po veličini njihove kuće, stana, auta, nego koliko vrijede i po onome što imaju u sebi. To sam ja mojim đacima govorila i sada im se ispričavam, a pomalo i rugam jer janikada ne bih odustala od ovih vrijednosti, ali što im reći kad svaki dan ta djeca gledaju da drugi, koji nisu ‘učili, učili i učili’, a da su, u smislu aktualne ‘filozofije’ i većine u društvu bolje prošli.“
Djeca sve više cijene materijalnoČesto takvo razočarenje čuje i od bivših đaka:
„Nedavno mi je jedan bivši učenik rekao ‘evo, sve sam dao, sve sam htio, bio sam najbolji, a nema me….A, ona, sjećate se, što je sjedila kraj mene i prolazila s dvojkama, ona vam je sad direktorica poduzeća (kojeg nema) i ima plaću veću od predsjednika države.'“I, upozorava profesorica Benček, što idemo dalje, djeca sve više i više cijene materijalno. Kuća, vikendica, veliki stan, veliki auto, odjeća i obuća s markom, to je cilj.Razočarana je i zbog omalovažavanja i obezvrjeđivanja same profesije, tužno je, kaže prof.Benček kad ti je nakon 33 godine rada plaća oko 800 eura, tek nešto veća od prosječne hrvatske plaće, samo 200 eura veća od one s kojom profesori započinju svoj radni vijek:
„Mala je razlika između profesora početnika i profesora na odlasku u mirovinu. Nekad je ta razlika ipak bila veća. Danas, ako bračni par, ako oboje rade u prosvjeti, oni doslovce žive na rubu egzistencije. A znam neke ljude koji nisu završili fakultet, po razno-raznim stranačkim vezama su došli do Sabora i sad će on imati mirovinu četiri puta veću od mene.“Kad učitelje ne cijeni drustvo, sve manje ih, kaže, cijene roditelji i djeca:„Kad je meni nekad opala kreda (baš sam jučer o tome razmišljala) onda je deset učenika skočilo i željelo tu kredu dignut. Meni je neki dan opala kreda ….nitko u razredu se nije digao da je podigne. A sad sam već stara i bolesna (nedavno sam i kuk operirala), ali nitko se nije sagnuo po kredu i stvarno se pitam što se to ovom društvu dogodilo?“Sve su vrijednosti poremećene i nije, kaže, čudo što mnogi prosvjetari bježe iz škole:
„Sjećam se jedne visoke državne dužnosnice, naše kolegice koja je otišla u politiku. Kad ju je čelnik njezine stranke, nakon prigovora o radu, želio malo maknuti ‘u stranu’ ona je uzviknula ‘Kaj ti je? Kaj hoćeš? Ja se u razred više ne vraćam!“
